Podgorica, (MINA) – U Crnoj Gori godišnje dvanaest do petnaest ljudi oduzme sebi život, na osnovu èega se ona svrstava u zemlje sa srednjom stopom samoubistava. Za samo 40 dana u Nikšiæu samoubistvo je izvršilo èak èetrnaest ljudi. Crna Gora je specifièna i jer se na samoubistvo odluèuju podjednako i žene i muškarci. Statistièki podaci govore da je ova pojava veoma rijetka kod albanskog i muslimanskog stanovništva. U oblastima gdje je to stanovništvo veæina, stopa samoubistava je tri do pet osoba na stotinu hiljada, što sociolozi objašnjavaju èinjenicom da je u tim kulturama veæa solidarnost i manja moguænost otuðenja, a porodice su združenije. Psiholog Maruška Draškoviæ kazala je agenciji MINA, da nije nimalo jednostavno govoriti o toj temi, jer ni razlozi koji èovjeka navode na samoubistvo nijesu jednostavni. “Suština neèije odluke da oduzme sebi život je gubitak vrijednosti koje su do tada postojale u životu jedinke. To znaèi da svako od nas daje neki smisao svom životu i da je to lièna odluka, mada veliki broj ljudi misli da taj smisao zavisi od spoljnjih faktora”, objašnjava Draškoviæ. Prema njenim rijeèima, to je taèno u jednoj mjeri dok smo djeca i zavisni od roditelja. “Punojetan èovjek, u toku odrastanja izgradi mehanizme odbrane koji mu pomažu da pronalazi smisao u raznim kriznim i bolnim momentima. Zavisno od ljubavi i podrške koju dobijamo u porodici i užem okruženju, odrastamo u relativno slabije ili jaèe osobe, odnosno naši mehanizmi odbrane postaju jaèi ili slabiji”, tvrdi Draškoviæ. Ona dodaje da pod pritiskom društvenih prilika i okruženja, naèina vaspitanja, poruka koje dobijamo o životu od roditelja ili odraslih uopšte, mijenjamo i stvaramo slike i tako dajemo znaèenja životu. “Posljednjih godina u okruženju vlada ogromna neravnopravnost u raspodjeli moguænosti za pristojan život, tako da patnja i osujeæenje postaje sve veæe, nezadovoljstva sve prisutnija, a samim tim i nasilje. U životu praktièno postoje dva puta kojima usmjeravamo svoju energiju, prema sebi, što znaèi optuživanje, nevoljenje, podcjenjivanje sebe, nedostatak povjerenja i sigurnosti ili sve suprotno, odnosno pozitivno prema sebi”, kaže Draškoviæ. Drugi put, prema njenom mišljenju, je put ka drugima,odnosno optuživanje, nepoštovanje, okrivljavanje, napadanje drugih, i u suprotnom pravcu velièanje drugih i stavljanje sebe u zavistan položaj od njih. “To su ujedno i dva naèina na koja se može izražavati agresija, put agresije ka sebi je samoubijanje i put agresije ka drugima je ubijanje”, pojašnjava Draškoviæ. Najviše samoubistava u Evropi ima u Maðarskoj, prema statistikama u Jugoslaviji ljudi iz Vojvodine najèešæe potežu ruku na sebe, a zatim stanovnici Crne Gore. Svjetski nauènici pokušali su da utvrde postoji li veza izmeðu ljudskih gena i sklonosti ka samoubistvu. Polazeæi od èinjenice da genetske promjene u mozgu igraju važnu ulogu u regulisanju raspoloženja, ali u njima nije ukljuèen socijalni faktor. “Svjedoci smo ogromnog nasilja u svakom pogledu od najranijeg uzrasta ,u porodicama, školama, kolektivima, institucijama, partijama i pojedincima”, objašnjava socijalni aspekt Draškoviæ. Prema njenom mišljenju pod pritiskom ogromne duhovne, emocionalne i komunikacione gladi mnogi ljudi nijesu u stanju da pronaðu više smisao svom životu. “Preplavljuje ih strah da nešto neæe moæi da podnesu, preplavljuje ih nezadovoljstvo, oèajanje i patnja, nemaju više nade da æe se nešto moæi promijeniti ili da oni mogu nešto da promijene i odluèuju se na samoubilaèki korak”, kaže Draškoviæ. Ona dodaje da ti ljudi u tom momentu vjeruju da ništa ne gube od života, veæ da samo žele mir. “Time dolazimo do momenta kada moramo ljudima dati pravo i na tu odluku. Odluèiti se za samoubistvo je neèije pravo kao i odluèiti se za životnu borbu”, zakljuèuje Maruška Draškoviæ. (kraj) sim