Podgorica, (MINA) – Crna Gora može donijeti poseban zakon o Vladi, kojim bi se potpunije riješio postupak izbora vlade i na bolji naèin definisao njen odnos sa parlamentom, ali to nije dominantan model karakteristièan za evropske države, ocijenio je potpredsjednik Udruženja pravnika Branislav Raduloviæ. Uporedno-pravna analiza, po ocjeni Raduloviæa, pokazuje da ne postoji unificiran zakonodavni model u Evropskoj uniji, podsjeæajuæi da je Crna Gora poèetkom devedesetih imala poseban zakon kojim se ureðivala organizaciju i naèin rada izvršne vlasti. „Crna Gora je, donošenjem novog ustava 2007. godine, ustavno utvrdila sastav vlade, rukovoðenje i postupak izbora. Mandatar predlaže sastav vlade, a time i resore, što se kasnije, sa stanovišta preciznije ureðenosti, dodatno razraðuje samim aktima vlade“, rekao je Raduloviæ agenciji MINA. Analizirajuæi ustavne i zakonske modele šest evropskih država - Holandije, Norveške, Finske Velike Britanije, Švedske i Danske, da se primjetiti da samo Finska ima poseban zakonodavni akt o vladi. On je objasnio da uporedno-pravna analiza za period 1970 – 2005. godina takoðe pokazuje da u državama EU ne postoji istovjetnost oko broja ministarstava, pa tako on ide od deet koliko ih prosjeèno ima u Švedskoj, 12 u Holandiji i Finskoj, 16 u Norveškoj i Velikoj Britaniji ili 19 u Danskoj. Raduloviæ je naveo da Švedska i Velika Britanija imaju tendenciju smanivanja broja ministarstva, što je posljedica stvaranja takozvanih „velikih sektora“. „To su Sektor zaštite èovjekove sredine, transporta i regiona u Velikoj Britaniji ili Ministarstva industrije, zapošljavanja i saobraæaja u Švedskoj koja su obuhvatila, do tada nekoliko nezavisnih ministarstava“, naveo je Raduloviæ. Prema njegovim rijeèima, smanjenje ministarstava nije po automatizmu dovodilo i do smanjenja broja ministara tako da na pimjer Holandija ima 12 ministarstava ali kabinet broji 15 ministara. Raduloviæ je precizirao da se tu radi o ministrima bez portfelja, kao što je ministar nadležan za koordinaciju rada više ministarstava koji se odnose na glavni grad. Prema njegovim rijeèima, tako kancelarija švedskog premijera na primjer ima zamjenika premijera bez posebnog ministarskog portfelja. Raduloviæ je istakao da je u Holandiji raspodjela poslova na ministarstva stabilna u posljednjih 30 godina, kao i broj ministara i državnih sekretara. „Jedino su 1986. godine integrisani Ministarstvo zdravlja i Ministarstvo socijalnih pitanja i sporta, sa kojeg su 1994. godine prenešena pitanja vezana za kulturu na Ministarstvo obrazovanja i nauke. Pritom, u Holandiji, sve do revizije ustava 1983. godine vlada uopšte nije bila ustavno utvrðena i ne postoji poseban zakon o vladi“, rekao je Raduloviæ. On je objasnio da u Velikoj Britaniji premijer ima dominantan položaj, a da u Finskoj, Norveškoj i Holandiji kabinet ima centralnu moæ. „Velika Britanija ima takozvani „vestminsterski model“, koji je u suprotnosti sa kontinentalnim i tradicionalno ima izvršnu vlast koja je koncentrisana u Vladi formiranoj od partije koja ima veæinu u predstavnièkom tijelu, što je razumljivo usljed dvopartijskog sistema. Sam premijer imenuje ministre i pomoænike ministara i donosi odluke o tome koji ministri ulaze u sastav njegovog kabineta“, rekao je Raduloviæ. On je kazao da je kuriozitet da je bitanski premijer od 1968. godine ujedno i ministar državne uprave. „Meðutim kada se posmatra britanski kabinet treba imati na umu da samo Ministarstvo unutrašnjih poslova ima 13 uprava“. Raduloviæ je rekao da je „zajednièka karakteristika svih ovih država to da su u razdoblju 1970 – 2000. sve uvele ministarstvo za zaštitiu èovjekove sredine, a pritom ukinule zasebna ministarstva energetike i oblast industrije koncentrisla u jedno ministarstvo. „Posebna je tema Švedska u kojoj ne postoji ministarska vlada u kojoj svaki pojedinaèni ministar ima svoja sopstvena ovlašæenja, veæ vlada kolektivno vrši izvršnu vlast. Ustav samo utvrðuje minimalan broj ministarstava - pet“, objasnio je on. Finska, prema Raduloviæevim rijeèima, koja ima jednu vrstu predsjednièkog sistema, posebno normativno ureðuje rad i organizaciju vlade, broj vladinih odbora i druga pitanja. On je objasnio da su Danskoj data vrlo široka ovlašæenja samim ministrima koje imenuje sam premijer i koji utvrdjuje raspored resora. „Premijer ima odluèujuæi uticaj na osnivanje novih ministarstava, s tim da je jedino ogranièenje izborni rezultat stranke koju predvodi. S obzirom da su u Danskoj sve vlade koalicione šef vlade je sve odluke donosio uz prethodno obezbjedjeno mišljenje drugih koaliconih partnera“, kazao je on. „Svi ti primjeri pokazuju da ne postoji unificirani model na nivou EU “ zakljuèio je Raduloviæ (kraj) žug/mil