Podgorica, (MINA-BUSINESS) - Ispunjavanje zahtjeva Štrajkaèkog odbora, na naèin i u sadržaju koji su oni tržili, neæe riješiti suštinska pitanja sa kojima se suoèava »Radoje Dakiæ«, saopštio je veèeras bivši direktor tog preduzeæa Vojo Raièeviæ. On smatra da æe na taj naèin problemi Radoja Dakiæa biti samo odloženi i radikalizovani u narednih nekoliko mjeseci. »To ne znaèi da goruæa socijalna pitanja u kolektivu ne treba rješavati na odgovarajuæi naèin i time ublažiti teško stanje zaposlenih. Meðutim, radnici treba da daju svoj doprinos i da ponesu dio odgovornosti za izlazak kompanije iz krize«, kazao je Raièeviæ agenciji Mina-business. Prema njegovim rijeèima, radnici moraju pomoæi preduzeæu, jer je »Radoje Dakiæ« nekada bio promoter promjena. »Zato je neshvatljivo da se danas svojim radom i rezultatima ne bore da promjene uspiju, veæ traže da im neko drugi rješava probleme koji su sami stvorili«, ocijenio je Raièeviæ. Njegov kolega, takoðe bivši direktor “Radoja Dakiæa”, Branko Radoviæ tvrdi da ta kompanija mora imati preciznu i jasnu proizvodnu koncepciju da bi »izašla« iz sadašnje krize. »Nakon toga, neminovno mora slijediti prioces privatizacije i stvaranja pozitivnog proizvodnog ambijenta za privlaèenje stranog partnera, èijim bi se kapitalom Radoje Dakiæ mogao vratiti na stare staze«, saopštio je on. Raièeviæ je rekao da je nesporno da su glavni uzroci posrnuæa »Radoja Dakiæa« raspad bivše Jugoslavije (SFRJ), koji je uništio njegovu proizvodnu strukturu, i sankcije Ujedinjenih nacija koje su prouzrokovale gubitak stranog tržišta. »Poslije 13 godina posrtanja, èinjenica je da Radoje Dakiæ nema realan proizvodni program i upravo se time mogu objasniti sve aktuelne teškoæe sa kojima se kolektiv suoèava. On nema ni jedan proizvodni program koji bi bio prilagoðen novim tržišnim uslovima«, objasnio je on. Radoviæ je posjetio da je »Radoje Dakiæ«, iz relativno male radionice sa 350 radnika, »izrastao« u giganta evropskih razmjera, koji je imao 4,5 hiljada zaposlenih. On je dodao da je »Radoje Dakiæ« bio nosilac razvoja metaloprerade i mašinstva u Crnoj Gori, o èemu svjedoèe fabrike u Bijelom Polju, Nikšiæu i Mladenovcu. »Taj gigant su gradile plejade najboljih inžinjera, ekonomista, pravnika, tehnièara i majstora, koji su bili ponos crnogorske privrede. U privrednom smislu Dakiæ je bio vodeæa jugoslovenska firma samohodnih graðevinskih mašina”, rekao je Radoviæ. On je podsjetio da je Radoje Dakiæ je imao dugoroènu proizvodnu kooperaciju sa vodeæim evropskim firmama, poput Hans Libhera iz Njemaèke, Aveling Bartforda iz Engleske i Mont Kalvija /Clavi/ iz Italije, kao i mnogim domaæim. “Godišnju proizvodnju èinilo je 1,2 hiljade teških graðevinskih mašina, raèinajuæi i rezervne djelove, koje su svojom vrijednošæu ulazile u taj broj. Oko 50 odsto proizvedenih bagera finalizovano je u èuvenoj fabrici Hans Libher, a 40 odsto u Aveling Bartfordu”, kazao je Radoviæ. Radoje Dakiæ je 1971. godine prodao licencu za proizvodnju teških graðevinskih mašina – utovarivaèa indijskoj armiji, a 40 odsto ukupne proizvodnje bilo je namijenjeno izvozu u Alžir, Irak, Siriju, Rumuniju, Bugarsku, Maðarsku, Poljsku, Sovjetski savez i azijske zemlje. “Taj krupni uspjeh mogla je da ostvari samo firma evropskog formata, kao što je bio Radoje Dakiæ, koja je imala jako razvijen konstrukcioni biro, tehnologiju i pripremu rada i vrhunsku kadrovsku strukturu. U tom periodu Radoje Dakiæ je jedini u Crnoj Gori imao kompjuterski centar za praæenje proizvodnje i ekonomije”, tvrdi Radoviæ. (kraj) del