*Tekst je autorsko djelo agencije MINA i mogu ga koristiti samo pretplatnici Agencije. Svako neovlašćeno korišćenje intervjua, uključujući i preuzimanje sa medija koji su naši korisnici, biće predmet sudskog spora.* Podgorica, (MINA) – U crnogorskom društvu i dalje nema dovoljno prihvatanja i razumijevanja za one koji su riješili problem zavisnosti, a rehabilitovani zavisnici teško nalaze poslove, što može negativno uticati na proces oporavka, poručeno je iz nevladine organizacije (NVO) Preporod. Izvršni direktor Preporoda, Jovan Bulajić, podsjetio je da je ta NVO u prošloj godini pružila ukupno 384 servisa, za 143 korisnika, 94 je bilo aktivnih zavisnika, od čega 11 aktivnih zavisnica, a ostalo su roditelji. Preporodu su se obraćali ljudi iz Podgorice (47 odsto), Nikšića (30 odsto), Bara (osam odsto), Budve, Danilovgrada, Berana, Mojkovca, Herceg Novog, Ulcinja, Kotora, Rožaja, kao i tri zavisnika strana državljanina iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Rusije. Bulajić je agenciji MINA rekao da je situacija u društvu, kad je u pitanju razumijevanje i prihvatanje onih koji su riješili problem zavisnosti, drugačija nego prije desetak godina. „Ali i dalje mislim da to nije dovoljno i da je na niskom nivou razumijevanja. Rehabilitovani zavisnici koji su uspješno završili programe rehabilitacije i dalje teško, ili nikako nalaze poslove, što im svakako otežava period adaptacije i može negativno da utiče na kompletan proces oporavka“, kazao je on. Bulajić je poručio da bi volio da se iz upotrebe izbaci opis „bivši“. „Jer mislim da dodatno otežava potpuni oporavak, zato što podstiče diskriminatorski odnos jer i dalje nekog ko se izborio sa bolešću etiketira. Kažem bolešću jer zavisnost to i jeste. Ništa drugo. A ako je bolest, zašto nekog ko je bolovao od ovčijih boginja ne bi onda zvali „bivši ovčeboginjaš“? Isto je, zar ne“, dodao je on. Bulajić smatra da bi uključivanje takozvanih bivših zavisnika u aktivnosti edukacije mlađe populacije, moglo biti jako dragocjeno. „S tim što smatram uslovnim da se precizira ko se uopšte može smatrati bivšim“. On smatra da bi taj neko morao makar tri godine biti slobodan od svake vrste zavisnosti, i to da je obavezno prošao program rehabilitacije zbog kojeg jasno zna zbog čega više nije zavistan. „A ne da je, na primjer, bio u zatvoru tri godine pa nije uzimao zato što nije mogao. Takođe bih uveo kao uslovno da je taj neko obučen kako da prenosi svoje iskustvo. U protivnom rizikujemo da eventualno zvuči afirmativno, pa da proizvede totalni kontra efekat“, naveo je on. Bulajić je poručio da sa većinom stručnjaka iz ove oblasti, koji funkcionišu kroz institucije sistema, imaju korektnu saradnju i iskren partnerski odnos. „Međutim, sa druge strane, to nijesu ljudi koji su donosioci odluka na državnom nivou i ljudi koji bi trebalo da budu na udaru kritike. A prostora za unaprjeđenje okolnosti, uprkos naprecima, ima dosta. A zbog cjelokupnog lošeg doživljaja civilnog sektora u javnosti, često proizilaze nejasnoće koje prate raspodjelu finansijskih sredstava“, kazao je Bulajić. Naravno, dodao je, misli na jedini konkurs koji na godišnjem nivou država raspisuje za podršku projektima NVO, „famozni konkurs za raspodjelu dijela prihoda od igara na sreću“. „Pritom, vjerujem da je malo kome poznato da na ovom konkursu, koji se u javnosti isključivo veže za NVO, potpuno ravnopravno apliciraju i javne ustanove, sportska udruženja i klubovi, različita pravna lica, mediji. Ali loša konotacija se po pravilu veže samo za NVO“, naveo je Bulajić. I nekad, kazao je, nije ni čudo što je takav doživljaj. „Ove godine su odobrena sredstva za više desetina projekata. I tu vam se nudi mogućnost da se od droge spasite raznim loptama, košarkaškim, fudbalskim, rukometnim, kimonima, bontonima, prirodom, kupuju se nošnje za KUD, oprema za sportska društva, ide se na turnire, i to se i ne pokušava prikazati prihvatljivije“. Pritom, kako je rekao, ni sve to nije najbitnije, nego šta se radi sa novcem. „Evo da nas ne stavljamo ni na kakav pijedestal koji možda zaslužujemo niti bilo kako različito pozicioniramo u odnosu na druge koji apiciraju za ova sredstva, a koji zavisnika nikad nijesu sreli, a kamoli poželjeli, ako bi i imali kompetencije, da mu pokušaju pomoći“. „Radi se o tome da se ovdje samo realizuju aktivnosti koje se inače realizuju, samo se na jednoj utakmici godišnje okači neki čaršav na kojem u zavisnosti od vrste lopte, u produžetku piše „protiv droge“. Kad bi ljudi osmišljavali nešto što stvarno doprinosi i nešto što je specifično, nemam ništa protiv“, naveo je Bulajić. On je rekao da je spreman da rizikuje nerazumijevanje kada kaže da ne traže nikakav novac, već da su spremni da prihvate da se sistem obaveže, po dogovorenoj metodologiji, samo da im garantuje da će onaj, ili oni, koji budu odlučivali o toj raspodjeli, bude neko ko poznaje prilike, i kome će se garantovati suverenitet u odlučivanju. „I mi već tada ne strahujemo za održivost servisa koje realizujemo. Jer može biti da vam zbog nečega nijesam simpatičan, ali niko ne može da prenebregne rezultate koje postižemo. I takođe, ko god u budućnosti isporuči ovakve rezultate, zalagao bih se za iste i korektne uslove za rad“, dodao je on. Bulajić, kako je kazao, vjeruje da je svima jasno da novac koji dobijaju za servise, da skoro pola vrate u budžet, na ime poreza i doprinosa. „Ako država ne prepoznaje ovo što mi radimo, onda bi morali tragati za poslovima od kojih možemo izdržavati svoje organizacije“. On je poručio i da je spreman da pretpostavi da za Preporod i još tri organizacije, koji godišnje pruže servisa za oko 2.000 zavisnika, za korektnu održivost, godišnje treba novca koliko li zavisnici u jednom danu koštaju državu. „Po pitanju raznih okolnosti koje nastaje iz bolesti zavisnosti – lične štete prema zdravlju svom i svojih porodica, odsustva sa posla, bolovanja i neproduktivnosti, krivičnih djela koje se naprave bježeći od apstinancijalne krize, posledica koje ona naprave, koštanja države i budžeta, po svakom osnovu (policija, tužilaštvo)“, rekao je Bulajić. On je kazao da, nakon deset godina rada na polju pomoći i podrške osobama koje imaju problem sa zloupotrebom psihoaktivnih supstanci i njihovim porodicama i cjelokupnom doprinosu u oblasti bolesti zavisnosti, može reći da čvrsto stoje na putu ispunjenja davno zadatih ciljeva. Bulajić je podsjetio da 2006. godine u Crnoj Gori nijesu postojali uslovi za dugotrajan stacionaran tretman zavisnosti. „O komunama i terapijskim zajednicama se nije znalo, za malo da smijem reći, ni malo. Da ti pomoć pruži neko ko je sam nekad bio zavistan, to je tek bilo nepojmljivo, i do tad neviđeno u Crnoj Gori“. „I kad si u poziciji da od nekog tražiš pomoć zbog svoje zavisnosti, nemjerljivo važno postaje da preko puta sebe imaš nekog za koga znaš da je nekad bio to što si sam danas, nekog koga vidiš drugačijim, nekog ko je pobijedio to sa čim se ti boriš, nekog ko ti svojim životom svjedoči da je izlazak iz svijeta zavisnosti potpuno moguća opcija“, dodao je Bulajić. On zbog svega toga smatra da je iskustveno savjetovanje najvažnija stvar koju je tog momenta Preporod unio na polju tretiranja zavisnosti u Crnoj Gori. „Sa par medijskih eksponiranja, mislim da je već te 2006. desetine zavisnika iz cijele Crne Gore, došlo na naša vrata“. „Kako tog momenta u Crnoj Gori nijesu postojali uslovi za dugotrajan stacionaran besplatan treman, u komunama i terapijskim zajednicama, iz Preporoda su momci i cure počeli ići komune koje su se funkcionisale u zemljama regiona, a posle i dalje, a kasnije se taj spisak komuna i terapijskkih zajednica proširio“, dodao je Bulajić. Prema njegovim riječima, odluka da specifičnu pažnju posvete servisu podrške zavisnicima, koji su nazvali Motivacija za prihvatanje dugotrajnog stacionarnog tretmana, je našla mjesto koje je moralo da joj pripadne. „Do tada, a i nekoliko godina nakon toga, opis bilo kojeg programa pomoći i liječenja je završavao sa „samo za one koji žele“. A koliko je onih koji žele, to je valjda svima jasno. Pa najmanje“, kazao je Bulajić. On navodi da je ući u nešto, što ponekad, pored laičke, čak i stručnoj javnosti nije zvučalo kao nešto prebitno, bilo je poprilično hrabro. Kako je rekao, zavisnici koji su dolazili ni ne razmišljaju kako se zove momenat komunikacije sa njima. „Ali jedno je jasno. Dođu najčešće, bez želje da išta mijenjaju u svom životu, bježeći od raznih problema, dilera, dugova, policije, porodičnog nesklada, eto samo da dodaju još jednu recku u nizu pokušaja i da još jednom svojim porodicama kažu, „evo, jesam li bio, jesam li pokušao i ovo“, pa ništa. A izlazili su sa odlukom. Dobrom, često“, naveo je Bulajić. On je ocijenio da danas ne postoji više niko u Crnoj Gori, ko se iole ozbiljnije bavi ovom problematikom, da nije svjestan važnosti momenta i procesa motivacije u cjelokupnom tretmanu. „Takođe primjećujem da su ovaj servis podrške, do današnjeg dana većina i uvrstila u svoje servise. I to nas jako raduje. Jer sam siguran da što čovjek usmjereniji uđe u proces tretmana, suočeniji sa očekivanjima, motivisaniji će biti da istraje u tretmanu, a samim tim vjerovatnoća za konačnim pozitivnim ishodom, značajno raste“, pojasnio je Bulajić. On je rekao da je, od momenta povratka prvog momka, koji je u stacionarnom tretmanu proveo vremena koliko mu je sugerisano, i zadržao vrijednosti na kojima je stekao ličnu slobodu od zavisnosti, znao da tu priču više niko ne može zaustaviti. „Možeš biti pionir u nečemu, može se sumnjati u tvoje kapacitete, može biti nekom antipatičan, ali rezultat ne može prenebregnuti niko. A ovdje se rezultat vidi, ne može se sakriti. Jer je rezultat spašen život. Ona/j za kojeg su svi mislili da mu „nema spasa“, provede neko vrijeme u tretmanu, i vrati se kao novo stvorenje“, dodao je Bulajić. On je saopštio da Preporod i dalje sarađuje sa komunama iz regiona i šire, i da je saradnja svakog dana intenzivnija, a ponuda raznovrsnija. „Tako da ovog momenta momaka i cura iz Crne Gore koji su se Preporodu obratili za pomoć, imate u Hrvatskoj, Srbiji, Italiji, španiji, Bugarskoj, Italiji, švajcarskoj, Austriji, Njemačkoj“. (kraj) boj/isf