Podgorica, (MINA) – Staraèki dom graðani doživljavaju kao poniženje i odbaèenost od najbližih pred kraj života i zato je neophodno unaprijediti njegovu percepciju u oèima javnosti, smatra psiholog u bjelopoljskom Domu starih, Marijana Piper. Dom starih 10. decembra proslavio je prvu godinu postojanja. „U prvoj godini postojanja najveæi problem predstavljala nam je adaptacija dementnih i psihièki oboljelih osoba, jer za te korisnike trenutno nemamo poseban paviljon“, rekla je Piper agenciji MINA. To je ujedno bio i najveæi problem stanarima. „Korisnici se najviše žale što nijesu kategorisani po paviljonima shodno bolesti, za šta trenutno nemamo uslova, pa nastojimo da ih odvajamo po spratovima, ali planiramo i to da riješimo u skorijoj buduænosti“, kazala je Piper. Predviðeno je da u Domu bude smješteno 230 osoba, a u sluèaju potrebe, uz preureðenje nekih prostorija, Dom bi mogao da primi 250 ljudi. Trenutno je potpuno opremljen nivo koji prima 132 korisnika, što znaèi da nijesu popunjeni smještajni kapaciteti jer u Domu trenutno boravi 107 korisnika o kojim brinu 42 zaposlena, ukljuèujuæi upravu. Piper je navela da je u bjelopoljskom Domu trenutno 46 socijalnih sluèajeva, 41 korisnik ima svoju penziju dok im ostatak doplaæuje Ministarstvo, a 20 je onih koji plaæaju cjelokupni iznos smještaja. U njemu je do sada preminulo 17 stanara. Cjenovnik usluga u staraèkom domu isti je kao i u Domu starih u Risnu - smještaj za jednu osobu košta 300 EUR, a stanari imaju džeparac od simboliènih 12,60 EUR. Prema rijeèima Piper, osobe bez porodice se teže adaptiraju na život u Domu, baš iz razloga što nema ko da ih obiðe. Ona je navela da predstavnici Centra za socijalni rad koji takve korisnike smještaju u Dom imaju veliku ulogu jer ih najviše posjeæuju, dok su korisnicima koji imaju porodice posjete uèestale. „Neophodno je podizati svijest o znaèaju ustanova za smještaj i njegu starih osoba jer za lica koja su samohrana, lošeg zdravstvenog stanja, koja žive u poremeæenim porodiènim uslovima, neuslovnim sredinama, koja su usamljena-a mnogih ih je, ovkav vid zbrinjavanja mnogo znaèi“, kazala je Piper. Ona je apelovala na graðane da promijene percepciju Doma i poboljšaju odnos prema njemu i njegovim stanarima. „Treba podiæi njihovu svijest na veæi nivo, a to bi se najbolje unaprijedilo obilascima Doma i razgovorom sa korisnicima ali i reklamnim materijalima kao i medijskim sadržajima koji bi govorili o znaèaju i ulozi Doma“, kazala je Piper. Prema njenim rijeèima, kljuèno je da graðani shvate da Dom nije mjesto koga se treba stidjeti i od koga treba bježati. „Glavni razlog neprihvatanja je mentalitet našeg naroda, prema kom Dom predstavlja jedino sklonište starih ljudi odbaèenih od strane njihove djece i najbližih, i stoga se on doživljava kao poniženje i odbaèenosti pred kraj života“, pojasnila je ona. Piper je kazala da na prilagoðavanje na život u Domu dosta utièe raniji stav koji su o tome imali korisnici kao i od njihovih projektovanih oèekivanja. „A naši sadašnji stanari uglavnom su zadovoljni i smještajem i osobljem u Domu“, dodala je. Upitana kako se stanari Doma meðusobno slažu, Piper je kazala da „kao i u svakom kolektivnom smještaju ima nesuglasica i konflikata meðu stanarima, ali se to brzo riješi i uglavnom se dobro slažu“, kazala je Piper. Za sada, kako je navela, nije bilo graðana koji su se interesovali da volontiranjem sugraðanima uljepšaju i olakšaju boravak u Domu. „Ali smo u protekloj godini imali dosta donacija, a imamo i odliènu saradnju sa bjelopoljskom opštinom, dok najbolju saradnju imamo sa školskim i predškolskim ustanovama, koje su uvijek spremne da nam izaðu u susret i angažuju se kako bi obogatili kulturno-zabavni život naših korisnika“, rekla je Piper. Stanarima Doma, kako je kazala, dostupne su i radno-okupacione terapije koje obuhvataju“ kreativne, rekreativne, edukativne i ostale aktivnosti s ciljem poboljšanja odreðenih fizièkih i mentalnih funkcija korisnika“. (kraj) mib/drv