Rim/Podgorica, (MINA) – Dramatièni dogaðaji u arapskim zemljama sjeverne Afrike, bez sumnje, iznenadili su svijet. Upravo zbog iznenaðenja i nedostataka pouzdanih analiza koje bi dale odgovore na pitanje kuda vode zapoèeti procesi – komentari su èesto ispunjeni i retorièkim mjestima. Dakle, govori se o „arapskim revolucijama“, „arapskom proljeæu“, a veoma èesto se ove promjene, ili bolje reæi najave stvarnih promjena u zemljama arapskog Magreba 2011. uporeðuju sa padom Berlinskog zida 1989. godine. Postoje sliènosti u tim procesima, ali i znatne razlike. Za sada možemo pouzdano reæi da je u dijelu arapskih zemalja pao Zid straha. To ubjedljivo potvrðuju scene koje smo mogli vidjeti na trgovima gradova u Tunisu, Egiptu i Libiji. Sve te zemlje pojedinaèno, iako naseljene arapskom populacijom kao veæinskom i sa diktatorima koji su decenijama na vlasti, imaju svoje specifiènosti. Nije sluèajno da je situacija u Libiji najteža, nažalost i najkrvavija. Za razliku od Egipta i Tunisa sa jakim vojnim aparatima, vlast u Libiji se održavala i na bazi kontrole i manipulacija tribalne stukture libijske populacije. Upravo, zbog nacionalne heterogenosti i jakog uticaja tribalnih klanova, nije mali broj onih koji u potencijalno negativnom scenariju libijskih dogaðaja vide Libiju kao kao neku vrstu Avganistana na Mediteranu. U svakom sluèaju, ovi procesi su otvoreni i sa još neizvjesnim ishodom. Meðutim, ono što je izvjesno, jeste snažna i spontana manifestacija nezadovoljstva arapskih masa protiv autoritarnih i korumpiranih režima. Demostranti, dobrim dijelom sastavljeno od mladih i žena, zahtjevaju više slobode, hljeba, pravde. Ukratko, traže životne uslove koji æe im donijeti nešto više dostojansktva smatrajuæi da se to može postiæi prije svega raskidom sa modelom svemoænih, doživotnih vladara. Radi se o arapskim narodima koji su, gledano i u istorijskom kontekstu, bili dvostruko ponižavani. Najprije, kolonijalizmom zatim domaæim diktatorima. Bez obizra na krajnje domašaje ovih nemira, slike mladih tuniskih, egipatskih, libijskih demonstranta, koji nijesu palili izraelske i amerièke zastave, su promjenile sliku o Arapima kao, prije svega, fanatiènim teroristima. Oni su uzdrmali i stereotipe iz teorije „sukoba civilizacija“. Po svemu sudeæi, ova nova pojava, dakle, slika mladih Arapa koji meðusobom komuiciraju na moderan naèin i traže demokratiju, pored Zapada iznenadila je i Al Kaidu. Ima se utisak da kasne jedni i drugi. Nije èudno da Al Kaida mrzi slobodno društvo, a modernost i anticipaciju vidi kao svoje velike neprijatelje. Paradoks je da je ovih dana i na zapadu, tamo gdje su stvarane i teorije o „izvozu demokratije“ vladala zabrinutost zbog traženja demokratije na trgovima arapskih gradova. Istorijska iskustva sigurno upuæuju na opreznost. U Libiji je situacija i dalje konfuzna i dramatièna. Razumljivo je da se u pomnim analizama traži odgovor na pitanje - ko zapravo stoji iza ovih protesta i kuda oni vode, sa neskrivenom strepnjom da bi na kraju mogao da pobjedi islamski integralizam. S druge strane, nerado se priznaje da je i ponekad i zapadna podrška vladarima u korumpiranim režimima djelimièno otvorila put infiltriranju radikalnog islama koji izmeðu ostalog djeluje i retorikom socijalne pravde, egalitarizma, borbe protiv korupcije. Jedan od mnogih zagonetki ovih protesta jeste èinjenaca da se one odvijaju bez prepoznatljivih lidera, bez politièki profilisane opozicije. Meðunarodni interes za ishod ovih geopolitièkih procesa je ogroman. Radi se o podruèju od izuzetnog strateškog znaèaja, pa nije sluèajno da se, poslije poèetnog oklijevanja, sada veæ sve direktnije ukljuèuju Ujedinjene nacije, SAD i Evropska unija. U pojasu od Alžira do Irana se ostvaruje 34 odsto svjetske proizvodnje nafte. Kakve æe sve biti forme meðunarodnog ukljuèivanja u nastali proces, ostaje da se vidi. Dobro bi bilo da to ne bude kratkoroèno angažovanje na bazi užih interesa i veæ viðenog realpolitièkog inženjeringa. Uporna ukazivanja na oèuvanje stabilnosti regiona i na opasnost radikalnog islama, sve to uz ekonomske interese i po cijenu otvorene ili prikrivene podrške diktatorima, jeste prilièno istrošena, sada veæ i neprijatna formula za dio zapadnih zemalja. Ostaje da se vidi da li je momenat za meðunarodno ukljuèivanje koje bi se zasnivalo na osmišljenijoj viziji stabilizacije i modernizacije regiona. I sadržaji iz (Barak) Obaminog govora, održanog u Kairu prije dvije godine, bi mogli poslužiti kao osnova za viziju novog poèetka u regionu i cijelom Bliskom istoku. Izgleda da su mladi, kojima je internet približio svijet, djelove iz Obaminog obraæanja arapskom muslimanskom svijetu, posebno one o dostizanju demokratije i modernosti, shvatili ozbiljno. Dobro bi bilo da sve to ne ostane samo lijepa retorika. (kraj)