Podgorica, (MINA) – Crnoj Gori nedostaje sistematičan pristup zaštite žrtava kriminala, pri čemu ne smijemo kriviti pojedine karike iz sistema već je potrebno da stvorimo sistem u kojem će se žrtva u svakom trenutku osjećati zaštićeno, počevši od momenta kad prijavi djelo do okončanja postupka. To je zaključeno je na panel diskusiji Instituta alternativa „Zaštita žrtava kriminala – Mehanizmi i praksa u Crnoj Gori“, koja je ta nevladina organizacija organizovala povodom obilježavanja 22. februara, Evropskog dana žrtava kriminala. Dragana Jaćimović iz Instituta alternativa je kazala da se procjenjuje da svaki sedmi Evropljanin, odnosno Evropljanka, budu žrtve kriminala, i da ne postoje konkretne procjene za Crnu Goru. Ona je istakla i da ne postoji zvanična statistika o ukupnom broju žrtava kriminala u Crnoj Gori, te da se podaci za pojedina krivična djela mogu naći u izvještajima o radu MUP-a. Državni sekretar u Ministarstvu pravde, ljudskih i manjinskih prava, Bojan Božović pominjući Deklaraciju Ujedinjenih nacija o osnovnim principima pravde za žrtve kriminaliteta i zloupotrebe moći, kazao je da sama činjenica da je riječ o Deklaraciji usvojenoj 1985. govori da nije postojala spremnost u svijetu da to bude obavezujući pravni akt već samo pravni izvor koji predstavlja vrstu preporuke. Prema njegovim riječima, postoji problem i sa implementacijom ovih normi unutar crnogorskog sistema. “Uprkos brojnim odredbama, i dalje se osjeća nedostatak sistematičnog pristupa, pa i određene oblasti nisu u dovoljnoj mjeri regulisane, ali dolazi i do preklapanja nekih normi”, dodao je Božović. Božović je kazao i da je potrebno osnivanje posebne nacionalne službe koja će za cilj imati podršku žrtvama od najranije faze postupka, a da posebnu pažnju treba pokloniti medijskom izvještavanju, gdje se i dalje mora raditi na zaštiti privatnosti žrtava. Kao probleme u postojećem sistemu, Božović je istakao nedostatak posebnih prostorija u kojima bi žrtva odvojeno boravila od počinioca krivičnog djela, kao i često ponovno saslušanje žrtava. Izvršna direktorica Centra za ženska prava, Maja Raičević, kazala je da je crnogorski zakonski okvir sasvim solidan, ali da primjena zavisi od senzibiliteta osoba koje dolaze direktno u kontakt sa žrtvama. Ona je dodala “često zaboravljamo da su žrtve kriminaliteta, žrtve iz našeg okruženja i osobe koje su bile izložene određenoj traumi što može da utiče na njihovu sposobnost da pristupe pravdi.” Raičević se, kako je navela, kroz praksu uvjerila da bez adekvatne, efikasne i dobre ekspertske pravne pomoći, žrtve rijetko ostvaruju prava. “Prava i interesi žrtava treba da budu u centru svih postupanja i da je potrebno da žrtva ima i sve informacije kada se radi o sudskom postupku - koliko će trajati i slično”, ocijenila je Raičević. Ona je istakla da se moraju osposobiti odvojene prostorije za pristup žrtvama sudnici, jer u sudovima Crne Gore postoje situacije da u hodniku stoje i žrtva, okrivljeni i povjerljivo lice, pa može da dođe i do fizičkih napada, pritiska. Raičević je ukazala i na potrebu da treba poštovati ono što omogućava Istanbulska konvencija, a to je pravo žrtve da bira povjerljivo lice. “Danas imamo situacije da neke sudije i neki tužioci ne odobravaju prisustvo povjerljivog lica iako je mehanizam da žrtva ima pravo da bira povjerljivo lice je od izuzetne važnosti kao faktor osnaživanja žrtve i pomoć pravosudnim organima”, kazala je Raičević. Kao pozitivan primjer, Raičević je istakla to što je nedavno jedan sudija za prekršaje omogućio žrtvi da da iskaz bez prisustva okrivljenog, što je bilo od izuzetnog značaja za nju, jer je izjavu davala bez straha i bez pritiska, napominjući da takvi slučajevi nisu česti. Sonja Perišić Bigović iz Odjeljenja za borbu protiv trgovine ljudima u okviru Ministarstva unutrašnjih poslova je kazala da “nijesmo dovoljno uradili da se žrtva osjeti zaštićenom i sigurnom”. Ona je, kako se navodi, pozdravila inicijativu izmjene KZ, i navela da se kod težih djela trgovine ljudima ne trebaju uzimati u obzir olakšavajuće okolnosti. Zamjenica Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, Snežana Armenko, kazala je da svi svojim djelovanjem moraju buditi uspavana prava, i da se pravo ne iscrpljuje u normiranju, već ima smisla kada žrtva može da konzumira to pravo u sistemu. Ona je ukazala da je sa aspekta žrtve važno da i sama žrtva zna koja joj sredstva stoje na raspolaganju, navodeći kao primjer ustavnu žalbu. Na panelu je zaključeno da je potrebno uspostaviti da čitav sistem funkcioniše, jer ako jedan segment ne funkcioniše, uzaludne su visoke sankcije. Dodaje se da je ukazano je i na važnost socijalnih ustanova, psiho-socijalne podrške, kao i službi za pružanje podrške svjedocima/oštećenima i žrtvama pri sudovima, i da ih je potrebno ustanoviti na drugačiji način u odnosu na postojeći. (kraj) tam