Piše saradnik MINE Jadranka Rabrenoviæ Podgorica, (MINA) – Potpisivanje polaznih osnova za preureðenje odnosa Crne Gore i Srbije izazvalo je krizu vlasti u Crnoj Gori. Socijaldemokratska partija (SDP) najavila je izlazak iz koalicije sa Demokratskom partijom socijalista (DPS), a Liberalni savez (LSCG) uskraæivanje podrške manjinskoj vladi premijera Filipa Vujanoviæa, ukoliko crnogorski parlament podrži beogradski sporazum. Njihova reakcija nikoga nije iznenadila. Sasvim je izvjesno, a sa tim su i raèunali potpisnici sporazuma predsjednici Crne Gore, SR Jugoslavije i visoki predstavnik Evropske unije Milo Ðukanoviæ, Vojislav Koštunica i Havijer Solana, da æe dogovor iz Beograda biti podržan u parlamentu Crne Gore. Bilo je oèekivano i da æe stranke okupljene u koaliciji “Zajedno za Jugoslaviju”, Socijalistièka narodna partija (SNP), Srpska narodna stranka (SNS) i Narodna stranka (NS) protumaèiti sporazum kao svoju pobjedu. Problem koji sada treba riješiti je kako formirati novu vladu. Moguænost koalicije DPS-a sa SNP-om ili NS malo je vjerovatna. Vanredni parlamentarni izbori u ovom trenutku odgovaraju samo liberalima, jer bi dobili još koji procenat glasova i više poslanièkih mjesta u parlamentu. Ali time se uslovi za formiranje vlade nimalo ne bi promijenili. DPS bi izgubio dio glasaèa i potvrdio èinjenicu koja je veæ sasvim jasna – ova partija nije i neæe biti u prilici da sama formira vladu. A, s obzirom na isprepletenost interesa, nije ni sposobna da provede reforme. Uostalom, ne može se ni tražiti ni oèekivati od ljudi koji su 12 godina na vlasti i koji su kreirali postojeæi sistem, optereæen korpupcijom i favorizovanjem grupnih i liènih interesa, da sami sebi stave ruku u džep. Izbori ne odgovaraju ni SNP-u. Svjesni su da blok kojem su na èelu ne može pobjediti. S druge strane, pobjeda na izborima u ovom trenutku im ne bi ni odgovarala. Iz istih razloga iz kojih i DPS, nijesu sposobni da na sebe preuzmu punu odgovornost za provoðenje reformi, koje se više ne mogu odlagati. Na to obavezuje i beogradski sporazum. Uz to, svjesni su i ne žele da na sebi primijene pravilo svih zemalja u tranziciji – onaj ko provede reforme gubi na izborima. Vanredni parlamentarni izbori bi nas doveli taèno ovdje gdje smo sada – da vladu formiraju SDP i LS, uz uèešæe ili podršku DPS-a. Paradoksalno je da teret odgovornosti pada na dvije male stranke. Pitanje je da li æe se uplašiti. DPS, sa svoje strane, nastoji da ne bude potpuno izbaèena iz igre. Kako je nepovjerenje, najprije izmeðu LS i DPS-a, a sada i SDP-a veliko, politièka trgovina se odvija bukvalno pred oèima javnosti. Portparol LS Slavko Peroviæ ispostavlja maksimalnu cijenu, presjednik DPS-a Milo Ðukanoviæ upozorava da se ta stranka ne može ucjenjivati, obojica se poigravaju izbornom opcijom, a da se pri tome dobro paze da preciziraju koja vlada bi ih mogla organizovati. Liberali su poèeli sa ponudom da oslobode mjesto presdsjednika parlamenta, a DPS najavio da od tri najjaèe funkcije u državi oèekuje da zadrži dvije, nagovještavajuæi da je spreman da prepusti izvršnu vlast. Oglašavanje SDP-a je sinhronizovano sa LS. Ako LS i SDP prihvate odgovornost vršenja vlasti, upravo zahvaljujuæi beogradskom sporazumu, imaæe obezbijeðenu logistiku EU. Bez obzira na negativne reakcije koje je taj sporazum izazvao u crnogorskoj i srpskoj javnosti, teško je oteti se utisku da se radi o prihvatljivom rješenju u datoj situaciji. Njegova suština je da se ubrzaju reforme i to pod patronatom EU, pošto je oèigledno da se domaæe politièke elite više iscrpljuju u meðusobnim nadgornjavanjima i borbi za vlastite poene. Racionalan odnos i odgovornost prema državi, pokazalo se, nije prioritet ni crnogorskih ni srpskih partija, bilo da su na vlasti ili u opoziciji . Reforme znaèe usklaðivanje domaæeg zakonodavstva sa evropskim i uspostavljanje mehanizama za njihovo dosljedno sprovoðenje. To je i cilj harmonizacije koja se pominje u sporazumu. Zajednièke institucije, jednodomni parlament, savjet ministara, sud – trebalo bi da imaju regulativnu funkciju. Da amortizuju politièke turbulencije i uèine za obje države neškodljivim razlike koje postoje u dva, u suštini odvojena politièka i ekonomski sistema. I da, istovremeno, obezbijede sinhronizaciju reformskih procesa i usklaðivanja sa standardima Unije. Istovremeno, sporazum predviða da politièke elite Crne Gore i Srbije preuzmu na sebe punu odgovornost i izbija im iz ruku izgovore da je za sve kriv neko drugi, olièen u saveznoj administraciji, koja je veæ tri godine, u stvari, potpuno razvlaštena. Zato nije nimalo svejedno kakav æe biti sastav vlade koja treba da osmisli i napuni sadržajem sporazumom predviðene zajednièke institucije. Vrlo je važno za Crnu Goru da li æe, kad za to bude spremna i sposobna, u EU uæi kao samostalna država ili u okviru šire državne zajednice. Da li æe u organima EU zastupati vlastite interese, ili æe oni biti predstavljeni posredno - preko Beograda. A onda ni rotiranje ne pomaže. Crnogorski predsjednik Milo Ðukanoviæ, stavljajuæi potpis na beogradski sporazum, uradio je najbolje što je mogao za sebe, kako lièno, tako i profesionalno. Pri tome je, sluèajno, ili namjerno, preskoèio demokratsku proceduru. Umjesto da u pregovorima sa Solanom i Koštunicom osigura podršku svoje stranke, SDP-a, LS-a i parlamenta, Ðukanoviæ je svu odgovornost preuzeo na sebe. (kraj) jrb/ isf