Beograd, (MINA-BUSINESS) – Brzina i uspjeh ekonomskih reformi, koje je u Jugoslaviju donio Ante Markoviæ, zadivili su ne samo graðane, veæ i mnoge u svijetu, ali je neoborivi bedem na njegovom putu bila politika, ocijenili su regionalni mediji. “Markoviæ je 1989. godine htio da uvede evropske vrijednosti u Socijalistièku Federativnu Republiku Jugoslaviju (SFRJ), ali su se graðani opredijelili za mraène nacionalistièke ideologije umjesto za evropski program. Za to ni danas nema racionalnog objašnjenja, zbog toga su ga 1990. godine udruženi komunisti i èetnici u Crnoj Gori nazvali ustašom”, piše B92 povodom smrti Markoviæa. Markoviæ je preminuo danas u 87. godini. Prije nego što je u martu 1989. izabran za predsjednika Saveznog izvršnog vijeæa, Markoviæ je bio istaknuti privrednik u zagrebaèkom Konèaru i predsjednik Predsjedništva Hrvatske. Kada je preuzeo poziciju predsjednika Savezne Vlade (SIV) Markoviæ se suoèio sa teškom situacijom. SFRJ se raspadala, nacionalizam je bujao, a ekonomija bila meðu najgorima u Evropi. Imala je jednu od najveæih inflacija i najnižih produktivnosti. SIV je i pod predsjedništvom Branka Mikuliæa uvidio da se u ekonomiji mora uèiniti radikalan potez, ali je tek Markoviæ pokazao odluènost da to uèini. Uoèio je da je komunistièkoj iluziji došao kraj i da ekonomiju mora prilagoditi zakonima tržišta. Krenuo je u tranziciju, pa je od marta do decembra 1989. godine SIV predložio, a savezna Skupština usvojila niz reformskih zakona. Omoguæeno je otvaranje tržišta novca, kapitala i radne snage. Sprovedena je deregulacija i u oktobru 1989. godine oko 90 odsto uvoza je liberalizovano. Markoviæ je znao da æe tranzicija donijeti i negativne efekte. Smatrao je da æe zbog liberalizacije oko 20 odsto radne snage ostati bez posla, ali da je planirao da uradi kvalitetan socijalni program. Za to i za nove investicije bila je neophodna pomoæ najveæih svjetskih kreditora i politièkih faktora. Zbog toga je poèetkom oktobra 1989. posetio SAD. Partnerima je objasnio da je cilj njegove vlade deregulacija tržišta, pluralizam vlasništva, zaštita èovjekove liènosti i sloboda. Pregovaraèi iz Meðunarodnog monetarnog fonda (MMF) su insistirali na sprovoðenju antiinflatornog programa, strukturnom ekonomskom prilagoðavanju, zaustavljanju javne potrošnje i održavanju realnog kursa dinara i realnih kamatnih stopa. MMF je obeæao da æe, ukoliko se sprovedu ove reforme, odobriti kredit Jugoslaviji. Ohrabren rezultatima, Markoviæ je 18. decembra 1989. Skupštini Jugoslavije podnio ekspoze u kojem je naveo pravce ekonomske i politièke reforme i mehanizme kojima æe to ostvariti. Ukazao je da je došao kraj društvenom vlasništvu, da se otvara proces privatizacije i da strani investitori imaju jednake uslove kao i domaæi preduzetnici. Predložio je da se u federalnom budžetu za prvu godinu reforme obezbijedi 100 miliona USD za socijalnu sigurnost radnika koji ostanu bez posla, otvaranje novih radnih mjesta, prekvalifikaciju i dokvalifikaciju, i oko 50 miliona USD za provoðenje programa za zaštitu socijalno ugroženog stanovništva. Markoviæ je smatrao da mu treba èetiri do pet godina za realizaciju tog programa i da æe njegove dobrobiti svi osjetiti. Zbog toga je naveo da je cilj tržišne ekonomije i demokratske države izgradnja novog tipa socijalistièkog društva. Najveæe èudo je bilo to što je samo mjesec nakon usvajanja, reforma poèela da daje rezultate. Sa stranim partnerima je sklopljeno 555 ugovora, vrednih oko 600 miliona njemaèkih maraka (DM). U martu 1990. godine Markoviæ je najavio otvaranje agencija za mala i srednja preduzeæa i preduzetništvo u okviru kojih æe se odvijati prestrukturiranje privrede, potom osnivanje konsalting istraživaèkih, inženjerskih i finansijsko-bankarskih institucija. Do sredine marta 1990. godine u Jugoslaviji je 292 hiljade privatnika formiralo svoja preduzeæa. Markoviæu je bila neophodna politièka podrška i stabilna Jugoslavija. U Jugoslaviju je vjerovao iako je sve ukazivalo na to da je ona došla do kraja. Uraðena je denominacija dinara od tadašnjih deset hiljada na jedan konvertibilni dinar, ili sedam konvertibilnih dinara za jednu DM. Markoviæ je rekao da æe stroga monetarna politika uravnotežiti federalni budžet koji je u bruto domaæem proizvodu (BDP) SFRJ uèestvovao sa svega 7,5 odsto, dok je u 1988. godini iznosio 11,7 odsto BDP-a. Sivo devizno tržište je uništeno i za samo tri sedmice devizne rezerve SFRJ su poveæane za 800 miliona USD. U Vašingtonu su 28. februara SFRJ i Svjetska banka potpisale ugovor kojim je odobren kredit od 400 miliona USD, namijenjen novom investicionom ciklusu i prestrukturiranju spoljnog duga. Markoviæ je apelovao na politièare da se okanu nacionalizma i da gledaju u buduænost. „Danas su èitavi regioni – èija je istorija bogata meðusobnim ratovima i razaranjima u zajednici bogatih i civilizovanih naroda koji se ne odrièu svoje istorije i svojih posebnosti, ali žive zajedno, zajednièki okrenuti buduænosti, prednostima ekonomskog povezivanja i kulturnog prožimanja”, kazao je Markoviæ na kraju svog ekspozea u Skupštini. Na ovaj apel se niko nije odazvao, a u januaru 1990. na 14. kongresu raspao se Savez komunista Jugoslavije (SKJ). Pošto je vidio da sa takvim politièarima neæe puno postiæi, Markoviæ je odluèio da formira politièku stranku i da na izborima od graðana dobije podršku. Sa istomišljenicima iz SIV-a održao je na Kozari u julu 1990. godine osnivaèki skup Saveza reformskih snaga Jugoslavije. Markoviæ je saopštio da Jugoslavija u privrednom smislu nikada nije stajala bolje, ali da treba još dosta rada i demokratije kako bi se nesposobni skinuli sa upravljaèkih mesta. „Nije bitno da li æe negdje pobijediti jedna ili druga stranka, veæ da se naš sistem reformi ne može dovoditi u pitanje. Razgovarali smo sa svim republièkim rukovodstvima, kazali im ako nijeste za Jugoslaviju, recite to da se ne muèimo. Svi su rekli da su za Jugoslaviju", rekao je tada Markoviæ. On je zakasnio na izbore u Hrvatskoj i Sloveniji, a izgubio je u ostalim republikama. Uzalud je bilo to što je njegov program doveo do poboljšanja standarda. Markoviæ se trudio da izgradi efikasnu i minimalnu saveznu državu, posveæenu privrednoj efikasnosti i jedinstvu jugoslovenskog tržišta. Predlagao je da se prihodi Federacije svedu na carine i porez na promet èime bi se prekinulo sa praksom da se budžet finansira doprinosom republika i pokrajina. To je obezbjeðivalo veæu samostalnost republika i pokrajina. Za pomoæ nerazvijenim republikama, Kosovu i podruèjima koja su privredno nerazvijena i natprosjeèno zadužena prema inostranstvu predvidio je pomoæ od 995 miliona USD. Nakon odlaska sa mjesta posljednjeg premijera Jugoslavije, Markoviæ je napustio politiku i posvetio se poslovnoj karijeri. Od 1991. živio je u Gracu u Austriji. Više puta je uèestvovao kao ekspert u komisijama za privatizaciju i sanaciju banaka u Kazahstanu i Makedoniji. Kao svjedok optužbe na suðenju Slobodanu Miloševiæu pred Haškum tribunalom nastupio je 2003. godine. Markoviæ je roðen je 25. novembra 1924. godine u Konjicu u Bosni i Hercegovini (BiH), a školovao se u Dubrovniku i Zagrebu. Diplomirao je 1954. na Tehnièkom fakultetu - elektrotehnièki odsjek u Zagrebu. Prije Drugog svjetskog rata pripadao je naprednom omladinskom pokretu i vrlo rano postao èlan Komunistièke partije. Uèesnik je NOB-a od 1941. godine. (kraj) god/bvm